петак, 22. јул 2011.

Joe Cocker 29.05.2011, utisci sa koncerta

Utisci sa koncerta:
najpre, fotografija neće biti. Ekskluzivno pravo na fotografisanje i snimanje
dobilo je pet ( 5 ) kuća, koje su uzgredbudirečeno, bile i sponzori koncerta.
Mi, mali i iz drugih država :) , mogli smo samo da uživamo u koncertu. Nije bilo šanse
da unesem opremu, pretresalo nas. Juhu, počelo je sa vatanjem! Doduše i nije bilo neko
vatanje ( pretresanje ), teta što vata namrgođena, i umal' me nisu vratili sa ulaza kad sam
ciknuka : juhu! vatanje!!
Smiso za humor odavno je zaluto. Čim navučeš na sebe bilo šta što liči na uniformu, ti si u ovoj državi
vlas'. I oma si namrgođen i ljut.
dalje, Arena sramno prazna.Bez obzira na lik i delo g.dina Kokera. Što naravno nije sprečilo organizatore
da naprave pometnju.Kakav bi to ivent bio u Srbiji, a da nema pometnje.Pometnja je ono što nas održava, njojzi hvala.
Dakle,Arena prazna...ali duplih karata kolko oš.Mis'im, da se sabijemo još malo.Što ne bi sedeli jedni drugima u krilu.
Da se družimo i upoznajemo.
Imalo i VIP lože. Pa sam išla da vidim koji su to. Stolice na rasklapanje prekrivene srebrenim i zlatnim plaštevima.
Sa crvenim mašnama. Samo, nikog nisam prepoznala.Pa se mislim, a i što bih morala da PREpoznajem bilo koga.
Mis'im od tih VIP-ovaca. Samo oni znaju kome su veri important person.Meni nisu.
Srećom, pa sam i ja VIP. Sama sebi. I još ponekom.
Koncert je počeo u minut, 20,30h.Volem, brate, kad poštuju moje vreme.Što bi bilo ko kasnio.Pa i na sopstveni koncert.
Utisak no. 1 : BASADŽIjKA!!!! Riba praši fenomenalno!! I još kad pusti glas! lepota.
Utisak no. 2 : BAJA!!!! Multiinstrumentalista. Eeee, taj je duvo, lupo, razvlačio.Te bih stoga dala da zasvira
u me / na me i poda me.
Utisak no. 3 : hmmm, kako to da vam kažem, a da ne budem pogrešno shvaćena?
Mi, bledoliki za tri života nećemo moći da dostignemo i postignemo to savršenstvo.Tu lepotu.
Tako da bi svako treb'o da ima svog crnca, pol uopšte nije bitan, samo da pleše.Da mrda dupe.
Jer, mi beli, pojma nemamo.
Nešto se mislim, kad se govori o koncertima, stalno slušam ono, kao: koncert je bio odličan, ali hladan??
Kao, super je bila svirka, ali komunikacija sa publikom, ništa? Pa nisam išla da komuniciram! A ni oni nisu došli
da komuniciraju. Što se mene tiče,pevaj, sviraj, praši, mrdaj dupetom. I ja zadovoljna.
Komunikacije mi je ionako preko glave.
Svirka, sat i deset minuta. Bis, 2 pesme. Publiko, hvala na pažnji, vidimo se opet, bili ste divni.
Samo, oni vipovci, dupe nisu digli sa svojih zlatnih i srebrenih stolica sa mašnom.Valjda tako treba.
Kad sam čula koliko koštaju te Vip karte, nije ni čudo.Imam da platim, al od muke ne mogu ni dustanem???
Srećom,nemam da platim. Pa mogu da plešem. 
Sve u svemu, da završim priču, koncert je bio ODLIČAN!
Samo, moram još nešto : kako reče Anči, moja soul sister, Ratko ode u Evropu, a Srbija neće još uvek.
Zato deo te Evrope i Sveta, samtajms svrati do Srbije. Da nam ulepša život.
I još jedana utisak : mi brate volemo da nas jebu tamo di ne treba i da nam uzmu pare koje nemamo.
Kakve to veze s koncertom, ne znam ni sama, ali eto. Da sam mogla da fotografišem, lepo bi uživali u
fotografijama, a ove priče ne bi ni bilo.

четвртак, 21. јул 2011.

Diplomirala sam, što i nije neka vest :))

Malo ko je još ostao uskraćen za vest da sam završila fakultet, diplomirala. Što i nije neka
vest, ako ćemo pravo...
Ipak, neskromno ili ne, ponosna sam.Jer, u trenutku kada moj život nije ličio ni na šta, 
ponajmanje na život, odlučila sam da uradim nešto za sebe.
Jedna od odluka, koje sam tada donela bila je da ovoga puta, ne samo završim falultet,
već i da diplomiram.Da nešto uradim od početka do kraja, kako treba....
Zapravo, rešila sam da ponovo zavolim sebe....
Da, tog nekog jutra, pre četiri godine, ono nešto što sam videla u ogledalu, najblaže rečeno,
bilo je ogavno.
I nije fakultet uopšte važan.To može svako, ko je dovoljno uporan. Ta diploma, za mene predstavlja
nešto drugo: da ne smem više nikada da sumnjam u sebe!
Da više nikada ne dozvolim da živim neki drugi život, koji nije moj, koji nisam ja!
Da se više nikada ne ne plašim dana koji dolazi, samo zato što sam prethodnog uspela
da ostanem živa....
Da je bilo lako...nije....
Da sam se često pitala, koji mi je ovo trebalo...jesam....
.....Te tri godine studiranja, su zapravo moj neki način povratka sebi, onakvoj kakvu sam poznavala.
Povratak onoj koju mogu da pogledam u oči. Sa zadovoljstvom.
I da je delim sa svetom, jer vredi.
A diploma je samo simbol SLOBODE za koju sam se na kraju izborila.
I ne dam je više nikome.